Jedna riječ za ono što se danas događa s licima glumaca: plastika
LOS ANGELES - Prije NEKOLIKO godina vidio sam film kakav nisam vidio niti od tada. U filmu, koji ne mogu imenovati iz razloga koji će uskoro postati jasni, glumi legendarna europska ljepotica, a režirao ga je cijenjeni filmaš. Bio je to starinski komad, lijepo fotografiran, ali bolno dosadan, i privukao je moju pozornost tek nakon što je zvijezda bačena na leđa zbog strašne ljubavne scene, zbog čega joj je kosa padala s lica poput otvorene zavjese. Ali nije me oduševila strast glumice; bili su to svježi kirurški ožiljci uz njezino uho.
Kasnije, kada je kolega koji je dahnuo zajedno sa mnom pitao redatelja filma o ožiljcima, on je jednostavno rekao: 'Oh, to nije gotov otisak.' Implikacija je da će, poput žica koje podržavaju hongkonške borilačke glumce kada lete kroz zrak, ožiljci biti izbrisani prije nego što se film otvori u kinima. Operacija je uklonila dokaze o pokornosti ove lijepe žene vremenu i prirodi, te njezinoj kasnijoj borbi protiv njih. Čarobnjaci za postprodukciju bi samo završili posao umjesto nje.
Gluma uvijek uključuje element plastičnosti. Lon Chaney, nijema zvijezda poznata kao 'Čovjek s tisuću lica', vezao je noge iza tijela kako bi glumio čovjeka bez nogu, a nosio je teške utege kako bi glumio Quasimoda. No, dok se divimo glumcima koji izgrađuju čvrste mišiće, nabiraju kilograme i smanjuju veličinu kože i kostiju, takva slava ne čeka one koji javno priznaju plastičnu kirurgiju. Ljepota u Hollywoodu rijetko je prirodna, ali je vrlo cijenjena, fetišizirana. Sharon Stone je nedavno tužila kirurga, rekavši da je lažno tvrdio da joj je napravio zatezanje lica, a odijelo stavlja veliki naglasak na zvijezdu 'prirodnu ljepotu', kao u 'Sharon Stone se ponosi ne samo svojom glumačkom sposobnošću i drugim talentima, ali i na njenom prirodnom fizičkom izgledu' (bez bojanja kose i pilatesa).
Filmske zvijezde oduvijek su bile na dijeti, ravnale su i blajhale kosu i zube. Linija kose Rite Hayworth podignuta je elektrolizom, a nesavršenosti su izbrisane s brade Marilyn Monroe. Nosovi su pomaknuti, grudi povećane, trbuščići uvučeni. No, te izmjene uglavnom ostaju kleveta i insinuacija, a svakako ne ozbiljan filmski razgovor. Uglavnom, samo se na tu temu bave samo smeće zabavne kuće i slavne osobe niže razine, poput Patricie Heaton iz 'Svi vole Raymonda', koje priznaju da su obavile posao. Fizičko savršenstvo je iluzija koju većina zvijezda ne može priuštiti razbiti; većini je lakše, a svakako i bolji publicitet, objaviti da se sušite na rehabilitaciji nego ići na podizanje kapaka.
Ipak, danas se plastična kirurgija čini neizbježnom, neizbježnom. Naši su ekrani prepuni čudno napuhanih usana i grudi toliko okruglih da izgledaju nacrtano kutomjerima. Najlakše je uočiti žrtve plastične kirurgije: karakternog glumca s pogrešno postavljenim ušima, glumicu koja izgleda trajno zaglavljena u aerotunelu. Ovo su priče o operaciji, o zapadanju karijere i izgubljenim dušama koje, u pokušaju da se drže slave, postaju groteske. Što je zvijezda veća to je operacija bolja. Ali čak i kada pogledate najbolje lice koje novac može kupiti, čini se da nešto nije u redu sa slikom. Uzmite zvijezdu s licem poput maske: Pitam se što ona vidi u ogledalu? Vidi li ona ono što ja vidim na ekranu: lice bez linija, ali i bez afekta, povijest, život?
Vidim mnogo neprirodno natečenih usana i nenabranih obrva kao filmski kritičar; Vidim i puno jer živim u Los Angelesu, gdje se ponekad čini kao da je svako drugo lice kirurški zaglađeno. Učinci ovog radikalnog prestrojavanja - tijela zgnječena, uvučena i lipo-isisana - nalaze se na naslovnicama časopisa, glupim talk showovima, trezvenim vijestima, dnevnim sapunicama, noćnim dramama i svim vrstama filmova. Uglavnom, te su otvoreno plastificirane osobnosti stvar radoznalosti i nekog neukusa. Smatram da plastična kirurgija nije ni moralno ni politički nepoželjna; ono što me muči je estetika, kavalkada sličnih nosova, rastegnutih obraza i gomoljastih grudi. I, smatram, postaje sve teže vidjeti glumce - i glumu - za plastičnu kirurgiju.
Jedno od užitaka stalnog gledanja u kino je da ako izvođač ima trajnu moć, možete odrasti, a zatim i stariji zajedno s njima. To vrijedi za zvijezde koje otkrijete kad su mlade, a još više za one koje pratite od djetinjstva, poput Elizabeth Taylor i Winone Ryder. Ima nešto zadovoljavajuće u tom prvom susretu s takvim glumcima, što postaje oznaka po kojoj se gleda na prošlost, njihovu i vašu. Jedna takva izvođačica je Jennifer Jason Leigh, koju sam prvi put susreo kada je imala 19 godina u 'Fast Times at Ridgemont High' (1982.), ponovno otkrivenu u svojim 20-ima kao bujnu sekspoticu u 'Miami Blues' (1990.), a zatim ponovno pronađenu kao bujna, nepogrešivo odrasla žena u filmu 'In the Cut' (2003.) Jane Campion.
Gospođa Leigh izgleda kao prava osoba, iako ljepša. Za razliku od živopisnog, uzmite u obzir drugačiju, tek nešto stariju lijepu glumicu -- opet, nekoga koga ne mogu imenovati -- koja kad se snima u krupnom planu jedva da može pomaknuti lice. Njezino čelo i obrazi sjajno su uglačani, gotovo glazirani, poput kamenčića zaglađenog stoljećima udaranja valova. Kad plače pred kamerom, zvuk joj izvire iz usta -- a ipak nešto nedostaje, nabor boli oko očiju, brazda brige koja se uvlači između njezinih njegovanih obrva. Izgleda kao egzotična aristokratkinja, porculanska figurica, stvorenje s drugog planeta (mislim na Hollywood). Ali ona ne liči na sebe, barem na onu koju se s ljubavlju sjećam, na onu koja je mogla prikazati scenu s toliko iskrenim osjećajem da je i tebe rasplakao.
U Hollywoodu je 40 novih 30, a 50 novih 40, ali samo, čini se, kada su ti novi 40 i 50 kirurški poboljšani. Spektakl zvijezda mladog izgleda svih dobnih skupina - ili, točnije, zvijezda bez bora, nabora, brazdi i nabora - postao je uobičajen i teško ga je zanemariti. Većina očito izmijenjenih lica su ženska, što je ujedno i najproblematičnije budući da su glumice uvijek proklete što izgledaju staro i proklete što ništa ne poduzimaju po tom pitanju. Ovih dana, kada glumica od 40 i više godina dobije glavnu ulogu nasuprot glumcu od 60 i više godina, takav casting primjeren dobi čini se besmislenim jer glumica ima lice bez linija poput tinejdžerice. Hollywood rijetko daje starijim ženama mesne dijelove, pa nije ni čudo da malo starijih glumica izgleda svojih godina.
Anegdotski, plastična kirurgija je pomogla nekim izvođačima, a povrijedila druge, pretvarajući neke glumce u crtiće, a druge u pinupe. Kroz filmsku povijest, glumčevo tijelo bilo je osporavanje terena, mjesto simboličnih i vrlo stvarnih bitaka. U 'The Devil's Candy', njezinoj knjizi iz 1991. o snimanju filma Brian De Palma 'Bonfire of the Vanities', Julie Salamon piše da se proslavljeni snimatelj filma Vilmos Zsigmond požalio na pojavu Melanie Griffith. »Ne smetaju joj te bore oko očiju? Te torbe?' upitao je gospodin Zsigmond. Jedan od producenata našalio se da bi trebali namazati Preparation H na zvijezdu kako bi smanjili te vrećice. Sa svoje strane, gospođa Griffith, tada 33-godišnja, odgovorila je nevjerojatnom pasivnom agresijom: povećala je grudi, usred produkcije.
Ova poboljšanja, nažalost, nisu učinila ništa za film gospodina De Palme niti za karijeru gospođe Griffith. Velike grudi su desetke u Hollywoodu. Zapravo, od 2003., posljednje godine za koju takve brojke daje Američko društvo plastičnih kirurga, prosječni trošak za povećanje grudi bio je 3375 dolara, iako je nejasno je li to za jednokrevetnu ili dvostruku. U svakom slučaju, amplituda zvjezdanih grudi rijetko zaslužuje pozornost filmskih kritičara. Negativni komentari o tijelima glumaca općenito se smatraju vulgarnim, neprikladnim, ali više nisam siguran da je pristojna šutnja dobra ideja. Nakon desetljeća života u Los Angelesu, na primjer, osjećam se ugodno kad kažem da je jako loša ideja kada žena povećava grudi tako da su veće od njezine glave.
Ono što je nepobitno i sve neizbježnije jest da plastična kirurgija mijenja jedan od najvećih krajolika u kinu: ljudsko lice. Jean Renoir volio je krupne planove tihe ere, jer je vjerovao da otkrivaju 'o unutarnjem životu idealizirane žene'. No, krupni planovi također otkrivaju vanjski život idealizirane žene i kao takvi također mogu odati ideal. Veliki nijemi autor D.W. Griffith nije izmislio krupni plan, ali je usavršio tehniku i pritom nam dao dar lica poput onih Lillian Gish i Mary Pickford. Činilo se da je Griffith to znao i u filmu iz 1918. ublažio je rubove u krupnim planovima Gisha jer se zvijezda, tada u ranim 20-ima, smatrala starom za jednu od njegovih heroina.
Veliki holivudski studiji izgrađeni su na zvijezdama i kultovima ljepote i mladosti koji su se dizali oko njih. Vrijedi napomenuti da uspon klasičnog studijskog zvjezdanog sustava paralelno je s povećanim prihvaćanjem i korištenjem krupnog plana, što nije bila popularna tehnika sve do sredine tinejdžerskih godina. (Kao što je Griffith rekao, 'stopala ne mogu djelovati.') Barem je jedan kritičar tvrdio da su DVD i video potaknuli još jedan procvat krupnih planova, ali takvi stvarni i produženi kadrovi izgledaju rijetko u suvremenom Hollywoodu. Ne samo zato što se rijetki filmaši fiksiraju na sliku dulje od nekoliko sekundi, već i zato što mnoga poznata lica ne mogu izdržati tako detaljnu pažnju. Ova lica sugeriraju da će digitalni avatari koje tako vole kinematografski tehnokrati moći zamijeniti ljudskog glumca lakše nego što su neki od nas zamislili.
Ima lica koja ostaju prepoznatljiva ljudska, srećom, poput Paula Giamattija. Gospodin Giamatti, kao što je ovaj kritičar, između ostalih, ponavljao ad nauseam, ne posjeduje klasičan dobar izgled. Nema veze. U 'Sideways', njegov redatelj Alexander Payne s ljubavlju drži kameru na gospodinu Giamattiju kao da je glumac Greta Garbo, uočavajući svaki mikro-pokret koji mu je treperio na licu. Takve diskretne fluktuacije nemoguće su sa snimkom lica punim botoksa. Moj drugi omiljeni prošlogodišnji krupni plan pripada Juliji Roberts, koja je u filmu 'Closer' imala hrabrosti pustiti kameru na intimnu procjenu, replike i sve ostalo. Gospođa Roberts rijetko je izgledala ljepše ili djelovala dirljivije; ne zato što je izgledala besprijekorno, nego zato što nije.
U nedavnoj prošlosti, jedini način na koji je laik mogao svjedočiti povećanju grudi ili liposukciji bio je u programu kirurgije kabelske televizije. Danas je plastična kirurgija u ekonomskom dometu srednje klase i dio je našeg narodnog jezika pop-kulture. Postoje reality televizijske emisije poput 'The Swan', u kojima se takozvane obične žene podvrgavaju višestrukim radikalnim operacijama, i izmišljena kabelska drama 'Nip/Tuck'. U časopisima o slavnim osobama zvijezde se rutinski zaklinju od budućih operacija i s vremena na vrijeme inzistiraju da zauzimaju stav čekanja i gledanja. Nekoliko slavnih priznaje da je operirano, a kada to ne čine, neki časopisi zapošljavaju plastične kirurge koji nagađaju koja je zvijezda možda operirana i gdje. U međuvremenu, na internetu anonimna objava fotografija prije i poslije slavnih i nas ostalih klikne da zavirimo.
Ovo je repelentni sport. Oduvijek smo održavali odnos ljubavi i mržnje sa svojim zvijezdama, ali čini se da smo sve više posvećeni njihovom rušenju onoliko brzo koliko ih gradimo. Sve me više ometa i uzbuđuje što plastična kirurgija čini filmovima, ali nikada ne želim izgubiti iz vida ni ljudski faktor. Iza tog zaleđenog osmijeha stoji, vrijedi ponoviti, osoba. Jasno je da dio krivnje za spektakl post-ljudskog leži na filmskoj industriji i njezinom pogubnom seksizmu; uostalom, Sean Penn osvaja nagrade s licem iscrtanim linijama. No, iako je lako kriviti industriju, zabavne medije, satelitsku industriju i same zvijezde, priznajmo: drugi krivac, vjerni čuvar kultova ljepote i mladosti, zuri u nas u zrcalu.
